dvorski čupač očiju
25.08.2010., srijeda
De tout
|
De tout ce que je sais Et que je sais que tu sais De tout ce que je vois Et que tu sais que je vois De tout ce que j’entends Quand j’écoute ton coeur De tout ce que tu me dis Et que j’aime tellement De tout ce qui se passe Quand tu fermes les yeux De tous les ręves De toutes les étoiles De tous les nuages De tout cela sais-tu Ce qui me réjouit encore plus? De tout cela ce qui me réjouit encore plus C’est que je sais que tu sais Parce que tu le sais et je le sais aussi Tu sais que tu m’aimes Et je sais que je t’aime. (Radovan Ivšić) |
13.07.2010., utorak
Luce, od Nemanje
|
Nabij me na riječi Tašta sam, progovaram o tome javno, laskaju mi pogledi bačeni na sise, gode mi mještani koji na mene nasrću, kad se kući vraćam s jutarnje mise. Volim biti u središtu svijeta, svi to vole, samo ja i priznajem, mnogo mi znači poplava slina kad svima nudim, a rijetkima dajem. Ali da sam muško, da sam jebač iz sjene, da sam heroj kvarta ili lokalna lola, ne bi me palile ni guza ni noge, na svoje bih rečenice drkala do bola. Jer moje me rečenice ushićuju, moje me rečenice u mene zaljubljuju, želim ih zaprositi. Moje me rečenice prokleto uzbuđuju, s njima se želim spolno odnositi. Volim ih gledati kako se mazno svlače iza zavjese od tekućih kristala, nikad ne znam da li se šale ili me doista žele osvojiti, čas su prostitutke, glumice, kokete, čas Pepeljuge željne bundeva i bala, u tom i leži sva njihova draž, i punom i praznom me čašom mogu jednako dobro napojiti. Prate kao vjerne kuje sve moje oscilacije, ako me pukne nostalgija, oblače aorist i imperfekt, prezentom se namirišu kad iznosim bijes, ako me žele nasmijati, začas inverzijom simuliraju defekt. U upravom govoru posložene, pretvaraju se u moja usta, u sjenu ironije kad stanu, pretvaraju se u neprobojan štit, grebu se, kolju se između sebe, svaka bi htjela postati godišnji ili bar dnevni hit. A ja ih sve jednako volim, i duge i kratke i izjavne i one koje viču, zapovijedne jer su kratke, proširene jer u sebi nose priču, zavisno složene, predikatne, šaputativne i one bez reda, jednako volim demone od pelina i anđele s krilima od meda. Najviše ipak volim kad se pretvore u kočijaše, uzbuđuju me kad mi u njedra sipaju psovke i gadosti, kad jebu mater konjima koji mi kočiju vuku, nema mi veće od te sitne radosti. Ako me, dakle, želiš tlačiti, taslačiti, porobiti, osvojiti, opiti, nemoj mi hvaliti štrudle ni fashion look, ne trudi se s pričom o mojim, kao modro jezero dubokim zjenicama - dodvori se, utrpaj se, uvali se, nastoj se svidjeti mojim rečenicama. Prije nego izvadiš kurac, oralno zadovolji moje rečenice, jer ni ja ni one ne padamo na jebački pedigre, preskoči smoking i lizing i peting, porječkaj se sa mnom umjesto predigre. |
06.01.2010., srijeda
Marin Držić ili bujica života
|
Dragi moj Vidro, pjesniče Vidro, sanjare Vidro, dragi moj Marine Držiću, smij se, smij se, na kraju si pobijedio. Pobijedio si nakaze, pobijedio si moćnike. Stoljećima su Te prešućivali i dokturi, i čovuljici, i barbaćepi, i obrazi od papagala, i obrazi od mojemuča, i obrazi od žaba, i učeni maškarani na katedrama i vodeći maškarani u teatrima, sva ta feca od ljudskoga roda. Brisali su Tvoje ime ili ga iskrivljavali : Darxich, Derzic, Derzik, Dersa. Svima im je to Držić, to d-r-ž, to ž-i-ć, jezik ukočilo. Dakako, da u Tvoje doba, da danas, tvoje ime nije bilo po pismu, po zvuku, tako hrgavo, tako škripavo, tako zagonetno vladajućim svjetskim jezicima, ono bi možda snažnije ječalo, snažnije tutnjalo, po urbisu i po orbisu. A svi bi za Tebe morali znati. Znati da si Ti, Marin Držić, u novome vremenu renesanse, jedan od prvih pjesnika što je probudio teatar, kada se ni Shakespeare, ni Marlowe, ni Moliere ili Racine, još nisu bili rodili. Loptajmo se načas brojkama : Rodio si se 1508, 56 godina prije Shakespearea i Marlowea 114 godina prije Molierea, 131 godinu prije Racinea. Tvoj je Dundo Maroje prštaviji, življi i slobodniji od slavnih Moliereovih Scapinovih spletki, a napisao si ga 120 godina prije najpoznatijeg francuskog komediografa. Tvoj Skup, to jest Škrtac, tragičniji je i slikovitiji od Moliereova Škrca, a prikazao si ga više od stoljeća prije njega. Loptajmo se još malo brojkama. Angelo Beolco, zvan Ruzzante, komediograf iz Padove, osam je godina stariji od Tebe. On je, kao i Ti, sve do nedavno, stoljećima bio olovno zaboravljan, olovno prešućivan. Nisi poznavao, mislim, Ruzzanteov teatar. Niste slični, ali i on se služio dijalektima, on onima oko Padove, Ti onima oko Dubrovnika. Dijalekti, posuđenice iz drugih jezika, obogatili su tvoj okretni kazališni jezik, dali mu još veću živost i sočnost. Unio si tako život na daske, ali i zbunio čistunce. A život, bujica života, kao da je u svakoj Tvojoj replici, u svakom Tvom dijalogu. Trebalo Ti je otprilike samo jedno desetljeće da stvoriš zlatno doba dubrovačkoga kazališta. Počeo si godine 1548, a završio godine 1559. svojom zabranjenom Hekubom, prvom hrvatskom sačuvanom tragedijom, tragedijom u stihovima. Da si mogao nastaviti, koliko bi još komedija napisao? Koliko drama? Koliko tragedija? Koliko prologa? Shakespeare je pisao za kazalište tijekom 33 godine, Moliere 28 godina, Ruzzante 18, Lope de Vega cijeli svoj dugi vijek, a Ti kratkih jedanaest godina, jer Ti više nisu dopustili. Tvoji su prolozi remek-djela: blistavijih nisam našao u onome vremenu. Među njima, najveće je čudo, najveće remek-djelo, prolog za Dunda Maroja, prolog »Dugog Nosa, negromanta«, napisan na vjetru utopije, slobodarski, skriveno urotnički, pod maskom zabave. Ali Ti nisi plaćeni zabavljač, ti si pjesnik. Moćnici to znaju brzo prepoznati. Moćnici znaju što je za njih opasno. Shvatili su da Te što prije treba ušutkati. Bio si prisiljen na progonstvo iz svoga grada, pa si se sklonio u Veneciju, gdje si zagonetno nestao, a možda bio ubijen dugom rukom vlasti, nekako, kao u drugim podnebljima, u Engleskoj, dvadeset i šest godina poslije Tebe, nepoćudni Christopher Marlowe. Moćnici Te nisu htjeli, nakaze su Te progonile, u Tvom divnom vijeku, u vijeku proljeća, kad su se knjige počele tiskati i čitati, u Tvom divnom vijeku kad se svijet počeo otvarati, u Tvom groznom vijeku kad su počele inkvizicije, kad su nove omče zvane imprimatur, nihil obstat, index librorum prohibitorum, ugušile zadugo slobodu tiska. Ali i kazalište je postalo opasno, što si dobro sam na svojoj koži osjetio. Kazalište je opasno kad se ne pjevaju slavopojke, kad se ne služi stare nakaze, kad se ne klanja zlatu, kad se voli ljubav, kad se voli život. Eto, dragi moj Vidro, dragi moj Marine, postaješ vječan: pa smij se sada, gorko smij se sada mračno. (21. kolovoza 2008) Radovan Ivšić |
28.12.2009., ponedjeljak
Boja slobode
|
Paul Eluard je svojedobno rekao kako bi na svaki čisti zid napisao riječ – sloboda, a na svako nezaprljano, čisto mjesto hrvatske duhovnosti bi valjalo ispisati ime – Ivšić, riječi su Dalibora Foretića, velikog hrvatskog kazališnog kritičara. Radovan Ivšić, dramatičar, protivnik svakog totalitarizma i vječiti buntovnik, disident, nadrealist i pjesnik, osnivač Družine mladih, prvog off-kazališta na ovim prostorima (neposredno pred 2. svjetski rat), umro je na Božić u Parizu. Režimi ga nisu voljeli. Nisu ga voljeli ni oni koje su režimi voljeli. Korska poema „Narcis“ zabranjena mu je 1942. u Zagrebu, u lipnju 1945. Grgo Gamulin zabranjuje nastupe Družini mladih, Vjekoslav Kaleb ga napada u ime socijalističkog realizma, Petar mu Šegedin savjetuje da sve napisano baci u smeće, pa Ivšić zgađeno 1954. odlazi u Pariz gdje susreće Andrea Bretona koji čita francusku inačicu “Kralja Gordogana.“ Odmah potom Ivšić postaje punopravni član nadrealističkog pokreta, a u domovini ga Milivoj Slaviček i Mirko Božić isključuju iz članstva Društva književnika Hrvatske „jer iz zemlje izbiva duže vrijeme no što mu je to odobreno“. S nadrealistima se ne libi prozivati Dalija, poznata je njegova kritika Picassove uloge u umjetnosti (unatoč čitavom kultu), osamdesetih mu je na daskama HNK svega nekoliko puta izvedena drama „Aiaxaia ili moći reći“ i potom je netragom nestala s repertoara, i dan danas kruži legenda o Habunekovim režijama „Kralja Gordogana“ u Teatru ITD (na kojeg još uvijek podsjeća legendarni plakat Mirka Ilića u foajeu – karta kralja s pendrekom namjesto žezla), dok je u novoj Hrvatskoj veliku buku pri čuvarima nacionalnih veličina (poput Viskovića glavom) digao Ivšićev esej „Krleža izdaleka“ pročitan na Krležinim danima u Osijeku 2001. – esej počinje riječima „Krleža je najveća katastrofa koja nam se mogla dogoditi.“, a završava „Postati čovjek ljepše je no postati kralj, a postati pjesnik ljepše je no postati čovjek! Krleža je to nažalost zaboravio. Nije na pjesniku da se klanja kralju.“ Međutim, Ivo Malec, Lorris Junec odnosno Leo Junek, Matija Skurjeni, Vlado Habunek, Ivan Picelj, Zvonimir Mrkonjić, Zvonimir Bajsić – danas tek zaboravljena imena iz neke davne, slavnije kulturne prošlosti prijateljevali su s Ivšićem. Zajedno su činili duhovni otpor zatupljivanju suvremene civilizacije, ta intelektualna krema koja je morala otići izvan granica svojih država i domovina da bi bila priznata i krunjena, da bi tek svijet prepoznao veličinu koja je proklijala, ali nije mogla procvjetati u jalovom i jalnom okruženju Zagreba i Hrvatske. Radovan Ivšić bio je svjetionikom naše pariške scene, „Kralj Gordogan“ izvodio se na daskama od Pariza do New Yorka i Atene, Juan Miro mu je knjigu pjesama ukrasio svojim crtežima, francuski „Gallimard“ izdao mu je izabrana djela – koliko još treba da bismo priznali nečiju neupitnu veličinu? Prevelikih obzora i mogućnosti za umno skučenu domovinu (što Krleži nije smetalo da se u našoj maloj seoskoj slavi kupa kao prasac u blatu), Ivšić je odabrao biti svjetskim građaninom, nije htio sudjelovati ni u jednom totalitarizmu, a ponajmanje u onom partijskom kojeg je 1990. zamijenio drugi, sličan - isti su kadrovi prestali trčati na partijske sastanke i počeli trčati na misu, ponovno i opet dobrovoljno. Za Ivšića su umjetnost, pjesništvo, teatar oduvijek bili samo različite strane vlastite etike i estetike, različite emanacije slobode. Uistinu, Radovan je Ivšić jako dobro znao koja je boja slobode. Tu je boju branio, beskompromisno, argumentirano, čitav svoj život. Kako je jednom prilikom sam rekao – bez poezije nema ljubavi, bez slobode nema poezije. Svaka bi se ulica trebala zvati njegovim imenom, imenom slobode duha, slobode uma, slobode čovjeka. Gospodine Ivšiću, sretan Vam put u nepovrat, u beskraj. |
U nepovrat, Radovan Ivšić (1921-2009)
|
Brijuni Jeleni su leptiri leptiri su ribe ribe su vedrina vedrina je smrt smrt je naranča naranča je vulkan vulkan je sijeno sijeno je slon slon je utapljanje utapljanje je hihot hihot je planina planina je prsten prsten je samoća samoća je pijesak pijesak je točak točak je potres potres su trepavice trepavice su slap slap je nakovanj nakovanj su uspomene uspomene su crveno crveno je bič bič je svršetak svršetak je med med je oblak oblak je beskraj beskraj je beskraj. Odjek Brijuna Ugljen sviće Sviće vir Vir gori Gori suza Suza raste Raste pijesak Pijesak hoda Hoda rana Rana vedri Vedri urlik Urlik gmiže Gmiže čelik Čelik boli Boli zrak Zrak zlati Zlati kamen Kamen misli Misli bezdan Bezdan guši Guši jaje Jaje trči Trči gora Gora pliva Pliva srce Srce šuti Šuti šutnja Šutnja šuti. |
23.12.2009., srijeda
Houllebecq by Radovan Ivšić
|
"On je, poslije mnogih godina, jedan od rijetkih čitljivih romanopisaca. Hoću reći da on ne slijedi modu autofikcije, koja je već predugo izlika autorima da romansiraju mediokritetstvo vlastitoga života." |
15.02.2009., nedjelja
Urođeni porok
|
It's been awhile since Doc Sportello has seen his ex-girlfriend. Suddenly out of nowhere she shows up with a story about a plot to kidnap a billionaire land developer whom she just happens to be in love with. Easy for her to say. It's the tail end of the psychedelic sixties in L.A., and Doc knows that "love" is another of those words going around at the moment, like "trip" or "groovy," except that this one usually leads to trouble. Despite which he soon finds himself drawn into a bizarre tangle of motives and passions whose cast of characters includes surfers, hustlers, dopers and rockers, a murderous loan shark, a tenor sax player working undercover, an ex-con with a swastika tattoo and a fondness for Ethel Merman, and a mysterious entity known as the Golden Fang, which may only be a tax dodge set up by some dentists. |
25.11.2008., utorak
Matija Skurjeni - rudar snova
|
"Vaš i moj teatar su jedno te isto, ali suprotno: koliko ja praznim rečenicu, toliko je Vi punite." Eugene Ionesco Radovanu Ivšiću Rudar snova |
Status quo
|
"The status quo is the only solution that cannot be vetoed," meaning that the status quo cannot simply be decided against; action must be taken if it is to change. Status quo je predivna stvar - najlakše ga je sačuvati i zahtijeva najmanje truda za održavanje. Dayton, Palestina, Irak - gledano iz pozicije nacija, status quo djeluje kao pandan ekonomskoj laissez-faire politici. Grijeh struktura; grijeh propustom. |
15.11.2008., subota
Neznanom a(rt)spirantu
|
NEZNANOM ARTSPIRANTU ~ sonetni manifest ~ 1. Tebe mori nesklad bivstva, ideali svi se ruše, Nervira te ljudska narav što za nepravdu ne mari, A djevojke više vole pune džepe nego duše, Umjetnik ćeš zato postat i srediti stanje stvari. Misija je tvoja jasna, svima reći što ih ide, Bez obzira što se traži il' je trenutačna moda, A kad shvate sav taj zanos, sklad tvog uma kad uvide, Skinut će sa glave šešir i poklonit se do poda. Realnost je ipak grublja, nimalo te neće mazit, Ne živiš u Disneylandu, već u svijetu gorke zbilje, Ne očekuj da će itko oko tvojih stopa plazit, Što god činiš će osudit, svaku riječ ćeš morat pazit. U toj mračnoj šumi tek si raslinje i nisko bilje, Tko god krene lovit srnu, bez da trepne će te zgazit. 2. Kolege su tvoje brojne, iskusni ti stari vuci Ne trebaju novog štenca da njihovu janjad kolje, Ruka možda jest im slaba, ali buzdovan u ruci Opizdit će svakoga tko pokaže da može bolje. Ta dupeta, mahom tusta, dobiti će novi uzlet Kad nanjuše tvoju snagu i ideje tvoje friške, Znaju oni što ti želiš, kruh od usta njima uzet! Na stolu je jedna torta - zbog tebe su tanje kriške. Svoje želje za stvaranjem ubrzo ćeš postat talac, (Umjetnost je malo bitna kad se treba platit renta), Na tvojoj će mekoj koži odsjest mnogi tupi žalac. Nisu bitna tvoja djela, nije važno jesi l' znalac, Sveti cilj će sebi zadat mlitava ta bulumenta, Da ti slome duh napola, a Branimir Donat palac 3. I ja dio tog sam ceha prodavača bubreg-muda, I meni si trn u oku, novog doba mladi glasnik, Al' ću zdušno podržati rezultate tvoga truda, Mislit ćeš da sam ti mentor - a bit ću ti robovlasnik. Hvalit ću te bez rezerve, sve zamisli tvoje krasne, Na tvom putu prema srži svaku zamku ti opisat, A kad stekneš povjerenje u namjere moje časne, Tvoj napredak i tvoj opus, svom geniju ću pripisat. Nije umjetnost za nježne, tu se pati, tu se gine, Tko ne može izdržati pritisak, taj bit će prognan. Al' ne grizi zbog tog nokte, nek te silno to ne brine, Ne želiš li povit kičmu, uvijek možeš na margine, Slikat nogom, svirat partviš, pokazivat spolni organ, Jadati se mnoštvu sličnih ispravljača krive Drine. 4. Rješenje se nudi samo: mani zabranjeno voće, Siđi s ispravnoga puta, zaboravi svoju muzu. Učini to smjesta, sada; nećeš li ti, drugi hoće, Dovoljno je mladih snaga koje rado daju guzu. Na taj način skoro svi su u Dvoranu slavnih ušli, U suprotnom zauvijek ćeš hodati po ledu tankom, Sam ne možeš protiv horde, osvijesti se, nisi Bruce Lee, Slizavanjem gradi ime, reputaciju za šankom. Propovijed je ova mudra došla, eto, do svog kraja, Mućni glavom i prihvati istinu koju ti nudi, Pomoću tih naputaka odškrinut ćeš Vrata Raja. Oj, hrvatska grudo mila, zemljo pozlaćenog sjaja, Bujaš divna u punoći remek-djela šupljih ljudi, Volimo te dokle god je Fondova i Natječaja! Ivan-Goran Vitez |
